Dvadeset i kusur godina od završetka rata. U međuvremenu … iskreno vjerovao, nadao se, očekivao da će ova Država konačno krenuti naprijed – putem zakonitosti, ekonomskog progresa i u korak sa naprednim evropskim tokovima. Ta iluzija o pravednosti i logičnom slijedu stvari u BiH odavno ne važi. Mi smo taoci loših politika, licemjerja koje nas, zamotano u skupe i markirane košulje i uljepšano trendi frizurama, direktno sa tv-ekrana, želi ubjediti da brine o našim životima, socijalnoj pravdi, zdravstvu, školstvu i čemu sve ne. Tekst su dobro naučili, no loša gluma ih otkriva . Zamislili su oni za nas jednu drugu košulju – i ona je markirana, a zove se ludačka. No, neće to ići baš tako lako, kako su ONI zamislili.
Hajde da razjasnimo i ovo: živimo u društvu u kojem važni ljudi, na važnim pozicijama, koji dolaze iz važnih političkih stranaka, a ranije su važno vodili važne firme, kažu da je insistiranje na zakonitom radu zapravo politički pamflet. Pamflet?! Ma nemojte, molim vas. Kažu i da će dati svoje važno mišljenje o odlukama koje donosi Ustavni sud Federacije BiH, ali naknadno , kada malo promisle. E, ovo samo kod nas može. Ustav = Država. Mora se poštovati svuda u svijetu … osim u BiH. Jer, ti važni ljudi su promislili i došli do važnog zaključka – ma može, malo, i mimo Ustava. Kad im zatreba.
Promišljaju tako premijer i članovi Vlade Federacije BiH već mjesecima, kakav stav da zauzmu po pitanju presude Ustavnog suda FBiH, u kojoj je navedeno da je Uredba o vršenju ovlaštenja u privrednim društvima sa učešćem državnog kapitala iz nadležnosti FBiH neustavna. Odlučili su da predlože zakon koji će uskladiti sa Uredbom, pa kada nisu uspjeli iz prvog pokušaja, probali ponovo, pa donijeli još neke zakone i sada smatraju da su zakonski pokriveni za neustavan rad, te ista takva imenovanja u javnim preduzećima. Znaju oni da se ne usklađuje zakon sa uredbom, već uredba sa zakonom. Znaju i da su prekršili Ustav, a znaju i da “Narod zna”, a i “Zna se” da se zna, a sve zbog “bolje budućnosti”. Znaju sve, ali šute, misleći da će i narod šutjeti.
Koliko su takvi ljudi, zapravo, važni?! Da li su im građani Bosne i Hercegovine dozvolili da budu važni? Na žalost – jesu. Odakle dođe to da se politički diletantizam prezentuje kao važna politika, kao nacionalni interes, kao borba za bolju budućnost. I onda kao vrhunac tragedije (antičkih razmjera): traže, drsko i proračunato, da to prepoznajemo kao njihovu želju da pokušaju napraviti reforme koje će nas uvesti u Evropu. E, ne ide se u Evropu kršeći kontinuirano najviši pravni akt Države, gospodo. Njihova „želja i namjera“ da nešto kao urade, postade odjednom važnija od njihovih kompetencija, sposobnosti i onoga što su uspjeli uraditi (a uradili su sve kako ne treba).
Odbijam da prihvatim prosječnost u izražavanju političkih stavova, da prihvatim kompromis kako bi se nekome dozvolilo da upravlja državnom svojinom kao lako stečenim kockarskim ulogom. Odbijam da prihvatim da je neko vlasnik naših života i da nas zastupa samo zbog naših imena, i to u stilu: ja sam Srbin, i ti si Srbin – pusti da te pokradem, šta ima veze, svoji smo; ja sam Bošnjak, a i ti si Bošnjak – ako ti otimam iz očiju, šta fali, svoji smo; ja sam Hrvat, a i ti si Hrvat – ma, zatvori oči dok te pljačkam, ipak ja zastupam tvoj nacionalni interes.
Također, odbijam da nekoga intelektualno, politički, ljudski i komšijski šikaniram, jer njegovo ime zvuči malo drugačije od mog. Jednostavno – ne pristajem na te bolesne, trule modele upravljanja ljudima i njihovim životima.
Zbog svega preživljenog u posljednjih dvadesetak godina upali smo u apatiju, pa svako može da upravlja našim glavama, a mi samo sretni što više ne puca. Sve je to ljudski i sve mogu da prihvatim. Međutim, nikada neću prihvatiti da trebamo biti sretni postojećim stanjem i misliti da ne zaslužujemo bolje. Zaslužujemo. Moglo bi se o ratnim traumama svih građana dugo pisati. Mogle bi traume i duboki ožiljci objasniti kolektivni strah od promjena i progresa, ali nikada se ne smije zaboraviti da su svi građani Bosne i Hercegovine naučili, kroz svoju dugu istoriju i tradiciju, da poštuju tuđe, a da istovremeno vole i brane svoje.
Otkud pravo važnim ljudima da misle da je tek tako dozvoljeno javno plasirati svoje lično mišljenje o odlukama Ustavnog suda? Odluke Ustavnog suda se ne komentarišu, one se provode … i tačka. Ali, tu nije kraj njihove drskosti. Idu oni uvijek korak dalje, pa važno zaključe da su insistiranja na ustavnostima zakona politički pamfleti i floskule. A ne, gospodo, Ustav ćete morati da poštujete, sviđalo se to vama ili ne. I vi, i ja zajedno sa vama … zakoni važe za nas, isto kao i za građane. Nismo mi viša vrsta, pa kako nam se prohtije. Tako ne može.
Važni političari koji su spremni marginalizirati Ustav (na koji se zaklinju pri preuzimanju dužnosti!) su nevažni, nadobudni i neodgovorni prema narodu BiH. Smatraju da narod sve „proguta“; misle da mogu bez ikakvih posljedica govoriti da su zakoni nebitni, da je Ustav neki okvirni pravilnik o lijepom ponašanju, koji se može, ali i ne mora poštovati. Po njihovoj iskrivljenoj i skaradnoj logici, treba poštovati anarhiju, silu, moć jačega – zato što jači može kako hoće, a slabiji treba da trpi. Baš ih briga za glasače koji su im dali povjerenje, a kako bi im obezbijedili bolje živote – pa nije glasač tu da ima bolji život, on je tu da glasa, šta hoće više…
Izigravanje povjerenja naroda i građana ove naše države prelazi u tradiciju. Ne smijemo dozvoliti da ljudi u BiH počnu misliti glavama tih važnih političara koji nas smatraju nepismenima i neobrazovanima. Narodi u BiH imaju tradiciju zakonitog rada, poslovanja i poštenog razmišljanja. Ne dozvolimo da nekolicina lopova i probisvjeta okarakteriše sve nas kao njima sličnima.
Pokažimo Evropi da smo i prije bili, i da ćemo opet biti njen civilizacijski dio. Pokažimo im da imamo tradiciju, kulturu, poštenje i OBRAZ. Oduvijek je OBRAZ imao posebnost u našoj kulturi. Ne želimo ga izgubiti ni pred kim, pa zato ne smijemo ni sami pred sobom. Osnovna odluka razvijenih društava je poštivanje zakonitosti, a najviši pravni akt svake države Ustav i njegovo poštivanje je nešto o čemu nema rasprava. Ako neki važni političari ne razumiju da gube obraz, tumačeći odluke suda, govoreći da je inisitiranje na ustavnosti politička floskula, ne dozvolimo da ukaljaju i naš obraz. Ukažimo im na to da smo mi bitno drugačiji od njih i nemojmo se stidjeti svoga OBRAZA. Ono čega se jedino trebamo stidjeti jesu ti važni političari koji nas i važno, i odvažno, guraju u ambis beznađa i bijede.
